Srpski žuti
gonič
Pored dve standardizovane rase goniča na područiju Srbije najveću populaciju od svih nestandardizovanih goniča čine srpski žuti goniči. U časpisu „LOVAC“ br. 2 iz 1950. godine u članku pod naslovom „Naši zečari“, dr Dragiša Pavlović navodi da je nakon izložba u Beogradu 1948. i izložbe u Ljubljani i Beogradu 1949. zbor sudija za zečare priznao rasnost balkanca, alpinca i žutog zečara nazvavši ga žutim balkancem.
Od strane Kinološkog saveza, 1954. oformljena je komisija za autohtone rase koja je predložila da se usvoje standardi balkanskog trobojnog goniča, što je kasnije i učinjeno, i potom predložila standarde za balkanskog žutog goniča, balkanskog oštrodlakog goniča. U dokumentima Jugoslovenskog kinološkog saveza ostalo je zabeleženo da je vođena rodovna knjiga za žute goniče kao posebnu rasu, a ne kao varijetet balkanskog goniča, kako se do skora mislilo. O tome svedoče i rodovnici iz 1950. godine. Ti psi su se izlagali na izložbama i smotrama, što je dokumentovano u katalozima sa tih manifestacija iz 1949. kao i u katalogu sa I Međunardone izložbe pasa održane u Beogradu 1952.
Žuti goniči su psi srednje veličine, snažni i izdržljivi, pravougaonog formata, glave srazmerne sa telom, njuška je klinastog oblika, sa crno pigmentisanom nosnom pečurkom, ušiju koje su viseće i srednje duge. Vrat snažan približno dužine kao i glava. Trup i leđa pravilno razvijena i snažna. Grudni koš približno 50% od visine grebena. Dlaka je kratka, glatka, sjajna i prilegla uz telo, sa dobrom podlakom. Boje su žute do žuto crvene. Kod manjeg broja pasa javljaju se oznake bele boje na glavi, grudima, šapama, prednjim delovima nogu i vrhu repa. Za razliku od srpskog goniča, žuti gonič nema nijednu oznaku crne boje na telu. Upotrebljava se kao lovački pas za lov pogonom krupne i sitne dlakave divljači.
Spada u ugrožene rase.
Нема коментара:
Постави коментар